Teme   >    Roditeljstvo   >   
  • Razgovor – osnovna socijalna, ali i pedagoška vještina
  • Općepoznato je kolika je važnost zdrave komunikacije. Pitanje je kako razgovarati i doći do određenih zaključaka, dovesti datu temu do kraja, „iskomunicirati“ je.
  • Kad je riječ o verbalnoj komunikaciji, nije važno samo šta se kaže, nego i kako, kojom bojom glasa, tonom, kojoj jačinom, jer sve to utječe na krajnji utisak koji se ostavlja na recipijenta, primaoca poruke. Neki kompliment može biti upućen podrugljivim tonom, pa se radi o ironiji, sarkazmu, a ne o poruci koja treba da zbliži, obraduje, ohrabri.

    U razumijevanju komunikacije veliku ulogu imaju i recipijenti, koji opet kroz svoju prizmu prelamaju poruke i tumače ih na različite načine zavisno od mišljenja o sagovorniku, date situacije, ili raspoloženja. Nerijetko se dešava da prva osoba iz najbolje namjere nešto konstatuje, a da to druga shvati kao napad na nju, uvredu i sl., a da ne govorimo o pogrešnoj interpretaciji i tzv. „šumovima u komunikaciji“. Javljaju se kada komunikanti „ne govore istim jezikom“, ne razumijevaju se i ne razumiju.

    Za dobru komunikaciju je važno sljedeće:

    -    jasnost u izlaganju;
    -    iskrenost;
    -    jasno izražena namjera, povod i cilj razgovora;
    -    konciznost;
    -    dobra argumentacija;
    -    međusobno poštovanje;
    -    kontrola emocija;
    -    empatija itd.

    Znati verbalizirati svoje stavove, osjećanja, mišljenje je preduvjet za uspostavljanje dobre komunikacije s drugima. Često se dešava da se osoba trudi da kaže šta želi, ali da jednostavno ne zna posložiti svoje misli i izreći ih adekvatno. Onda pribjegava opširnim objašnjenjima, što opet odaje da nije vješta u konciznosti, jezgrovitosti i sažetosti iskaza. Sve ovo se može vježbati! Za početak, osoba treba biti svjesna činjenice da ne zna dobro verbalizirati svoje misli i iznijeti ih koncizno. Najbolje je onda da pokuša misli posložiti i prenijeti u pisanu formu, a potom da pročita napisano i uvidi da li je suština izrečena, koje riječi su suvišne, da li je iskaz jasan, da li iz njega može nazrijeti namjera i poruka... Nažalost, većina osoba koje imaju sličnih problema nemaju strpljenja da vježbaju, tj. zapisuju ono što žele da kažu, jer je pisanje sporije od govora, a njihove misli ionako nisu organizirane. Osim toga, tek kad počnu pisati, postanu itekako svjesne toga i to ih obeshrabri i demotivira.

    Upravo zbog toga se dešavaju i spomenuti „šumovi u komunikaciji“, kad ljudi ne znaju jasno iznijeti, verbalizirati svoje misli, što može iritirati sagovornika ili mu dati dovoljno prostora za vlastite interpretacije. Do šumova dolazi i kad su oba komunikanta (ili više njih) pod jakim emocionalnim nabojem i to ih sprečava da trezveno razmišljaju, prate tok misli, poštuju sagovornika... Ukoliko samo jedan od sagovornika zauzme stav „samo sam ja u pravu“ male su šanse da se uspostavi uspješna komunikacija. Svaki učesnik u komunikaciji treba ostaviti drugima dovoljno prostora da iznesu svoje protuargumente i dozvoliti da i neko drugi ima drugačije mišljenje.

    Preneseno na mikrosocijalni plan, porodicu, ukoliko roditelji žele nametnuti svoje mišljenje i stavove po svaku cijenu, to će djeca osjetiti i reagovati ili povlačenjem ili agresivnim ispadima! Uvijek treba imati na umu da niko od nas ne voli nametanje, ubjeđivanje, nipodaštavanje, a upravo to, vrlo često odrasli možda i nesvjesno čine u komunikaciji s djecom.

    Trebamo biti svjesni da je vrijeme stege, naređivačkog tona, izazivanja strahopoštovanja, strogog kažnjavanja iza nas. Nove generacije ne mogu funkcionisati na takvoj osnovi. Djeca sad poznaju svoja prava i žele da ih odrasli tretiraju s poštovanjem i uvažavanjem, da se čuje i njihov glas, osluškuju potrebe, da se osjećaju kompetentnim, da se i njih pita. Osim toga, pitanje slobode izbora je uvijek otvoreno i ukoliko nešto strogo zabranjujemo, to ne znači da ćemo time a priori spriječiti dijete da nešto potajno ne uradi! Razgovorom, ali pravovremenim, može se postići mnogo bolji rezultati od zabranjivanja i kažnjavanja! Važno je odgajaniku objasniti zašto nešto nije dobro za njega i njegove vršnjake, navesti primjere, iskustva drugih, pitati ga šta on/a misli o tome, kreirati atmosferu povjerenja, pustiti dijete da samo dođe do određenih zaključaka, a ne „servirati“ mu ih gotove, posebno ne u vidu zabrana iza kojih ne stoji nikakvo racionalno objašnjenje.

    Zbog toga je zdrava komunikacija u porodici jako važna, jer će kasnije biti osnova za rješavanje većine problema koje nosi tinejdžerska dob.
       
    (nastavit će se)

    Piše: Medina Jusić-Sofić
  •  
  • 06.01.2010
  •  
  •  
CEI "Nahla", podružnica Bihać
Bosanskih šehida bb, II lijevi prilaz, 77 000 Bihać

T: 387 37 352 200
F: 387 37 328 201
E-mail: nahlabihac@gmail.com