Teme   >    Žena   >   
  • Wafa Dabbagh – prva žena s maramom u kanadskoj vojsci
  • Pokušavaš biti ono što jesi i dati najbolje od sebe u onom što radiš, ali uvijek se pitaš: ako pogriješim, hoće li u meni gledati sve muslimane?
  • Wafa Dabbagh je vrlo svestrana. Ona je sitna, energična žena koja voli zumbu. Obavlja namaz pet puta dnevno, živi u savršeno urednom domu i kuha kolače za svoje drage komšije svakog vikenda. Ima fakultetsku diplomu, magistarski iz poslovne administracije i dijagnosticiran rak, koji tretira kao dosadnu prehladu.

    Ona je također pionirka, prva pripadnica kanadskih oružanih snaga – i još uvijek jedna od  rijetkih – koja nosi maramu.

    Nakon skoro 15 godina službe u mornaričkim rezervnim snagama sada ima čin kapetana korvete, koji je jednak činu majora u pješadiji. Obučena je da koristi jurišnu pušku C7 i 9-milimetarski pištolj, a trenutno je u procesu obuke za višu komandnu poziciju.

    General David Johnston u decembru 2010. dodijelio je 50 medalja za revnosnu vojnu službu, a jedna od dobitnica bila je i Dabbagh, za učešće u kanadskoj vojnoj misiji u Jerusalemu. Ova medalja dodjeljuje se za uspješno učešće u neborbenim misijama izvan zemlje koje uključuju visok nivo rizika.

    „Nisam željela ništa dokazivati niti biti prva u bilo čemu“, kaže Dabbagh o svojoj vojničkoj karijeri. „Željela sam avanturu i željela sam posao.“

    Tako je razmišljala Wafa Dabbagh kad je prvi put došla u Regrutni centar u Windsoru. Ova Palestinka rođena je u Egiptu, odrasla u Kuvajtu, a u Montreal je došla 1990. godine sa 28 godina.

    Naoružana fakultetskom diplomom iz Kuvajta, MBA diplomom iz SAD-a, tečnim engleskim i arapskim i funkcionalnim francuskim smatrala je da će lako naći posao. Ali najbolje što je našla je posao u TV prodaji.

    Kad se 1996. preselila u Windsor kod sestre, otišla je u kanadski biro za zapošljavanje. Pošto nije uspjela pronaći ulaz u zgradu, svratila je u vojni regrutni centar u blizini da se raspita. Oni su je uputili kako da nađe biro za zapošljavanje i krenula je da izađe.

    „Ali nešto me natjeralo da se okrenem i upitam: A šta vi nudite ovdje?“, kaže Dabbagh. „Rekli su mi kakvu obuku mogu dobiti, koja su zanimanja dostupna i rekla sam: Upišite me!“

    Nakon nekoliko sati testiranja sposobnosti i dugačkog intervjua s višim oficirom u regrutnom centru Dabbagh je odabrala mornaričke rezervne snage, svjesna da bi sigurnosne provjere za redovnu vojsku, zbog vremena koje je provela u inostranstvu, trajale vrlo dugo.

    Pitanje njene vjere, odnosno nošenja marame, pojavilo se tek nekoliko dana kasnije, kad je otišla kod zapovjednika divizije mornaričkih rezervnih snaga HMCS Hunter u Windsoru.

    „Zapovjednik mi je rekao: 'Ne znam šta da radim s vama'“, kaže Wafa. „Zvao je sve rodove vojske i niko nije imao pokrivenu muslimanku u svojim redovima. Rekla sam mu: Ne pijem alkohol, ne jedem svinjetinu, ali mogu raditi sve drugo.“

    Wafa je kasnije saznala da su mu oficiri savjetovali da je odgovori od pridruživanja vojsci. „Rekao mi je da su mu rekli: 'Ako to želi raditi, može ostati“.

    Wafa je prošla osnovnu obuku na kojoj se izdvajala od ostalih ne samo zbog svog hidžaba, već i zbog toga što je bila mnogo starija od regruta tinejdžera. Radila je sve što se tražilo od nje, išla na iscrpljujuće marševe, puzala kroz blato, išla na vježbe gađanja i bila je dirnuta „mnoštvom divnih ljudi“, kako kaže, koji su joj pružali podršku. Kad je zatražila da se tušira sama, nakon svojih koleginica iz jedinice, dvije njih su se ponudile da stražare ispred kupaonice kako joj neko ne bi upao dok se tušira. Kuhari su prilagodili jelovnik i pravili joj jela bez svinjetine, a oficiri su joj omogućavali 10-minutne pauze da obavi namaz.

    „Jednom sam se udaljila od grupe da klanjam, a jedan oficir mi je prišao i pitao me zašto sam otišla, je li me neko uznemiravao“, kaže Wafa. „Pomislila sam da je to divno od njega i objasnila sam mu da je upravo suprotno, da je za mene namaz vrijeme kad mi treba mir i komunikacija s Bogom i da je sve uredu.“

    Dabbagh je uvijek išla vlastitim putem. Šokirala je svoju porodicu kad je počela nositi maramu s 15 godina, jer je bila prva žena u svojoj porodici koja se pokrila.

    „Brinuli su se da ću postati ograničena, ali za mene je to značilo slobodu, da me ljudi ne prosuđuju na osnovu mog izgleda, već na osnovu moje ličnosti i mojih djela.“

    Nakon što je prošla osnovnu obuku, instruktor joj je priznao da je, kad je čuo da muslimanka s hidžabom dolazi na obuku, rekao da je ne želi u svojoj jedinici.

    „Nisam imao pojma da ćeš biti tako nasmijana“, rekao joj je.

    Zbog birokratije i svoje upornosti Wafa je obuku prolazila čak tri puta. Željela je u vojsku ući kao oficir, ali nije bilo slobodnih mjesta, pa je ušla kao podoficir. Kad je završila obuku u kasarni St. Jean otvorila se oficirska pozicija, pa se odmah ponovo vratila na osnovnu obuku i pored nje prošla još dodatne tri sedmice oficirske obuke. Pred sami kraj obuke pala je s vrha mreže za podizanje tereta, završivši sa slomljenim rebrom i napuklom karlicom.

    Nakon tri mjeseca oporavka vratila se i ponovo ispočetka prošla oficirsku obuku. Tek je tada njena porodica prihvatila da je njen vojnički život zaista ozbiljan, kaže Wafa.



    Nakon toga je nekoliko godina civilni život kombinirala s avanturama u mornaričkim rezervnim snagama, nastavljajući raditi u TV-prodaji i na posmatranju vremenskih uvjeta na aerodromu. Godine 2006. Wafa je prihvatila posao u vojsci, na obuci mornaričkih kadeta i od tada aktivno radi u vojsci. Godine 2007. pridružila se Operaciji Protej, maloj misiji u Jerusalemu tokom koje su kanadski vojnici obučavali palestinske snage sigurnosti i u kojoj je dobro došlo njeno porijeklo i tečni arapski jezik.

    U posljednje dvije godine Wafa je bila koordinatorica Direktorata za analize budućih sigurnosnih politika u Otavi.

    „Ona je vrlo srdačna osoba, ali i oficirka koja zna biti vrlo stroga“, kaže njen šef, pukovnik Stefan Kostner.

    Osim hidžaba, njena uniforma se samo djelimično razlikuje od standardne. Nosi dužu suknju i njena košulja je nešto šira, dok su mornaričke košulje više pripijene uz tijelo.

    Iako nije namjeravala postati prva žena s maramom u vojsci, Wafa je brzo shvatila da njen novi život ima cijenu: stalno praćenje. Kad je saznao da je bila na treningu za Nijmegen marš – četverodnevni godišnji događaj u Holandiji – oficir joj je rekao: „Admiral će htjeti da zna za to.“

    „Zašto bi admiral mario ide li obična potporučnica na ovaj marš?“, pitala je, da bi joj rekli: „Wafa, sve što ti radiš oni žele znati.“

    „Osjećala sam se kao da sam stalno pod mikroskopom i uvijek sam se pitala: Kako će to izgledati? Pokušavaš biti ono što jesi i dati najbolje od sebe, ali uvijek se pitaš: ako pogriješim, hoće li u meni gledati sve muslimane?“

    Ipak, ponosna je što je napravila put za druge žene koje žele nositi hidžab i služiti u vojsci.

    „Morate nešto postići pred njihovim očima, da bi postali svjesni da mi možemo sve što mogu i ostali – samo to radimo pokrivene“, kaže Dabbagh.

    Izuzetno cijeni sva iskustva koja je stekla, bilo prevodeći za svoje zapovjednike u Jerusalemu ili stojeći na komandnom mostu broda usred noći, dok mjesečina pleše po vodi.

    „Želim da muslimanska zajednica zna da su im u vojsci otvorena vrata. Moje iskustvo je 95% bilo pozitivno, a ako sam to ja mogla, mogu i drugi“, kaže Wafa. „Želim i da ostali Kanađani znaju da ima ljudi koji služe Kanadi, a nisu bijelci, s plavom kosom i plavim očima. Svi radimo zajedno, bijelci, crnci, Azijati, Arapi, Aboridžini – ja sam samo jedno malo lice među njima.“




    Početkom 2010. Wafa se spremala da krene u misiju UN-a u Sudanu, kao vojni posmatrač, kad je rutinski rentgen otkrio tačku na njenim plućima: rak. Od tada je prolazila kroz hemoterapiju i zračenje sve vrijeme radeći svoj posao u kancelariji i pekući kolače za svoje komšije, od kojih su većina porodice vojnika.

    Pošto se nikad nije udala, Wafa svoje komšije smatra porodicom. Nedavno su joj uzvratili darežljivost ukrasivši joj cijelu kuću božićnim sijalicama dok je bila izvan grada.

    „Poželim im Sretan Božić, oni mi odgovore sa: Sretan ramazan. To mi je vrlo simpatično“.

    Prilagođeno sa: www2.canada.com

    Prijevod: Elmina Mušinović
  •  
  • 26.10.2011
  •  
  •  
CEI "Nahla", podružnica Bihać
Bosanskih šehida bb, II lijevi prilaz, 77 000 Bihać

T: 387 37 352 200
F: 387 37 328 201
E-mail: nahlabihac@gmail.com